Toliko sam puta, s olovkom u ruci, sjedala za stol…
Dok su gorke suze kvasile jeftini papir, pokušavala sam pronaći riječi kojima bih opisala svu tugu, bol koji osjecam.
Uzalud…
Mislila sam da boli,da boli tako, tako jako…prejako!
Mislila sam da je tu, tako jaku , bol, nemoguće opisati riječima…
Više ne mislim.
Sada znam da nade više nema. Znam da onaj bol, u biti, predstavlja blagi povjetarac naspram uragana koji sada dolazi!
Nemam snage držati se na tlu. Vjetar me izdiže prema nebu, obavijajući me morem prašine.
Nastaje magla. Gubim se. Ništavilo…
Iznenada, kroz tu, gustu, maglu ugledah skloniste. Stakleno zvono, pod kojim sjediš ti. Držiš ju uplašenu, drhtavu u naručju. Možda bi i pogledao gore, prema vjetru, prljavstini…mozda bi i pored magle vidio moje oci…mozda.
Ipak, ona je tako uplašena, drhtava…tako krhka u tvom naručju…
extra blog pozdrav 🙂