• crosshair
    08.09.2008.

    Samo za Eldinu :) smth new

    Noći su najgore….

    ni one nisu ono sto su nekada bile…

     

    nekada je tama gutala želju za tobom…zvijezdama sam mijenjala Tvoje oci…

    priljubila bih čelo uz staklo I gledala kako njegova cistoca biva narusena mojim dahom…Tvojim dahom.

     

    Ni noći nisu ono što su nekada bile…

    Naslanjam se na prozor nade, tražeći u tami najljepše oči….

     

    Bijelina.

    Magla.

     

     

    Krinka…

     

     

    Skrio si ih, zar ne? Prekrio si nebo mutnim velom tajne samo da ih ne bih vidjela. Samo da boli… da osjetim kako je kada boli? Misliš da ne znam…? Zaista misliš da ne znam kako je kada ti otkinu dushu iz grudi, skriju ju negdje daleko. Smiju se. Uživaju. Kao lešinari, zadovoljavaju se nečim što je već mrtvo, ništavno. Nečim što je već potrošeno.

     

    Jad.

     

    Pošalji mi poljubac dahom vjetra. Neka mi sleti na čelo I otkloni bore prošlosti.

     

    Pošalji mi zagrljaj sumornom maglom. Bit će mi draži od bezbroj zagrljaja…nebitnih ljudi.

     

    Dodirom, čišćim od najbjeljeg snijega, skloni pramen kose s uplakanog lica.

     

     

    Znam da si daleko, najdalje…

    Znam da ti je teško...

     

     

     

     

    Dođi…

    12.09.2007.

    Nesvjest..

    Jesam li ikada trazila da ga zaboravim?
    Ne...
    Zašto Si onda izbrisao ono prelijepo osjećanje iz srca, iz mene...zašto nema one sreće kada sam pored njega?
    Zašto mi je tako nizak u očima?

    Možda njegovi postupci..možda riječi...ne, to nije on...
    Smiješno mi je gledati kako se trudi da bi dobio...sta? Malo nježnosti?

    Ne, to nije on...

    On nikada ne bi bio tako....tako lažan...!

    Ja zaista nisam tražila da ga zaboravim. Zašto Si učinio da se vratim toliko unazad? Ponovo u život bez ljubavi...hladnocu...

    Ko će me razumjeti?? Do neki dan sam patila za njim, a sada me muči činjenica da mi nije bitan...ili jeste?
    Možda se previše toga izdešavalo... možda su moja osjećanja još prisutna...negdje duboko, zatrpana svim razočarenjima...možda...

    Pokušavam prenijeti svoja osjećanja na papir, formirati riječi...ali, ne ide...valjda ni sama josh nisam razjasnila ovo stanje. ovu bezveznu, dosadnu hladnoću...samoću...
    Nisam na to navikla...
    Ipak mi nedostaje ona sreća...kada sam pored tebe...
    Ja nikada nisam tražila da mi te Izbriše iz srca.. trazila sam da prodje tuga, da mi bude lakše...
    Valjda je i On birao  lakši način...ne učinivši da me ponovo zavoliš ...

    10.09.2007.

    Sekunda

    Sekunda...
    nisam vjerovala da je sekunda dovoljna da ti promjeni zivot iz temelja...
    Da, u sekundi te udari autobus...i mrtav si...
    U sekundi ti dodje misao...i zaokupljen si.
    U sekundi te pogodi riječ...i santa leda si ...!

    09.09.2007.

    Posljednji jecaji...

    Ovo ovako ne može više...
    Osjećam kao da gubim razum...
    Ludim!

    Zašto? Zašto mi ne ideš iz glave?
    Iz srca?

    Zašto me, kao žulj na nozi, svakim pokretom,
    svakim udisajem podjećaš da si tu...?
    Ismijavaš me...

    Idi, molim te...
    " Zašto bih? "
    Zbog mene..
    " Ko si ti !?!

    Zar tako brzo, tako lahko, može proći sva ljubav, sve...
    sve što nas je vezalo...

    Ko sam JA?
    Ja...
    Bez tebe, ja sam NIKO...!
    Ljuštura, eto šta sam...
    Poput stare, odbačene zmijine kože...
    Dotrajala.

    Na prvi pogled ti se čini da vidiš čovjeka... osobu.

    Kada malo bolje pogledaš, shvataš da ne vidiš ništa...

    27.08.2007.

    ...

    Kako je , samo, teško podnositi tvoje nježne riječi, tvoje dodire...
    Teško je vjerovati u njih, zvuče tako lažno, licemjerno... više im ne vjerujem, ne vjerujem tebi!

    Sve oko mene je laž. Ja sam lažna...
    Lažna je moja sreća, moje riječi, dječija razigranost...

    Zar je bitnije biti " slobodan " nego biti voljen?

    Jučer sam se divno provela... Prvi puta , u dugo vremena, sam , bez grize savjesti, pricala i uživala u društvu...
    I, znaš, vidjela sam nekoliko parova... sve same " golupčiće ", sve zaljubljene, svi uživaju... svi su sretni...nedostaju mi tvoji dodiri, tepanje...nedostaje i tvoja iskrenost...!

    Znaš, jučer nisam, ni na sekundu, zaboravila da si mi važniji od svih ...

    27.08.2007.

    Šta je to ljubav...?

    Šta je to, u biti, ljubav?
    Smisao života? Bol? Lijek za sve bolesti?
    Definicija ljubavi postoji mnogo više nego ljudi na svijetu. Ali, da li se TO , uopšte, može definisati? Da li se može definisati nesebično žrtvovanje za nekoga? Postoji li neko ko može objasniti, ali zaista objasniti, pojavu da osoba umre od tuge?
    Ne! Ali o nedostatku  TOGA možemo pričati... danas ljudi svoje potrebe za ljubavlju pokopavaju potrebom za novcem. Željni moći, ne razumiju da nas jedinstvo, u stvari, čini moćnima!
    Za mene je život bez ljubavi kao ruza bez mirisa. Naizgled lijep, ali sluzi samo za gledanje. Nista drugo ne mozes ni raditi nego gledati kako prolazi, kako vene...nista drugo ne mozes, nego plakati!
    Žalosno je koliko mladih ruža danas vene. Nečije čak i dobiju miris. Da, kada duva vjetar, mogu osjetiti zadah truleža. Plašim se... Da li će taj vonj smrti vremenom preći i na mene?

    25.08.2007.

    Bez Nade

    Toliko sam puta, s olovkom u ruci, sjedala za stol...
    Dok su gorke suze kvasile jeftini papir, pokušavala sam pronaći riječi kojima bih opisala svu tugu,  bol koji osjecam.
    Uzalud...
    Mislila sam da boli,da boli tako, tako jako...prejako!
    Mislila sam da je tu, tako jaku , bol, nemoguće opisati riječima...
    Više ne mislim.

    Sada znam da nade više nema. Znam da onaj bol, u biti, predstavlja blagi povjetarac naspram uragana koji sada dolazi!
    Nemam snage držati se na tlu. Vjetar me izdiže prema nebu, obavijajući me morem prašine.
    Nastaje magla. Gubim se. Ništavilo...

    Iznenada, kroz tu, gustu, maglu ugledah skloniste. Stakleno zvono, pod kojim sjediš ti. Držiš ju uplašenu, drhtavu u naručju. Možda bi i pogledao gore, prema vjetru, prljavstini...mozda bi i pored magle vidio moje oci...mozda.
    Ipak, ona je tako uplašena, drhtava...tako krhka u tvom naručju...

    09.07.2007.

    Nešto poput smrti, samo gore...

    Jesi li ikada patio toliko jako da si gubio dah. Kao da ti dusha bjezi iz njedara. Boriš se, ali ne uspijeva.  Vid se muti od suza i srce se steže. Da li ti je zrak ikada bio tako vruc, da cak i kada ga uspiješ udahnuti ničemu ne vrijedi. Da li su ti se mišići grčili od bola...psihičkog bola. Boreći se da ne ispustiš glas, da se ne otkriješ, da li si nastojao da se oslobodis svog jada koji se nakupio u dushi. Da li si proklinjao dan kada si me upoznao i prihvatio da udjes u moj zivot.
    Upitnika nema...jer ovo nikada nećeš pročitati....









    08.07.2007.

    The End...??

    Sinoć sam svršila ono čemu je odavno prijetio kraj...
    Nisam sigurna u svoju odluku. To je, valjda, osobina nas ljudi- uvijek vagamo da li smo nesto, ili nismo dobro odlucili.
    Kako god, ja se ne vraćam na staro...samo napredujem. Normalno, ako bi se šta popravilo, mogu te uzeti u razmatranje. Iskreno, sumnjam... nisi ti od tih. Nedovoljno si zreo da uvidiš šta si izgubio. Bitna ti je tvoja sloboda...ili nije? Ko će ga znati?
    Kažeš kako pojma nemam šta osjećaš...možda i jeste tako, ali ne mogu više nagađati. Ne mogu se boriti sama...sama, protiv sebe. Tako si pasivan u svemu ovome...tako si odutan, da mi , prosto , nije jasno.
     Idi u svijet, pokušaj pronaći novi biser. Možda uspiješ. Možda će biti ljepši ali ti neće pristajati kao što ti ja pristajem. Žuljat će te. Budi siguran da će ti nedostajati toplina koju ti je tvoj  biser davao.
    Ipak , nisi ga čuvao, narušio si njegovu čistoću. A  drago kamenje to ne dozvoljava. Pretjerao si.



    Moje srce, vječiti pobjednik,
     ne može se snaći na dnu.
    Sluh izdaje i vid se muti,
    pa u polu-snu moli za spas...

    Mome srcu, vječitom pobjedniku,
    Ostalo je  , kao najvećem jadniku,
    da grebe tamne zidove svoje jame.
    Prljavo mu pod noktima i iako je jadnije od jadnog, ne prihvata poraz.

    Moje srce, vječiti pobjednik, uzdići će se iznad svih...

    05.07.2007.

    Again...



    Pišem samo kad sam tužna.

    Nekako je lakše pretvoriti tugu u slova…formirati riječi..

    mnogo je lakše, nego pretvoriti ju u suze…

    Nemam snage plakati. Da li si vrijedan toga? Niko nije…

    Nisam pisala godinu dana. Govorili su da sam lijena.

    Govorila sam da sam sretna… Večeras, pišem za tebe, najdraži, najdalji…!

    Jedini si kome nisam dovoljna. Jedini kojeg sam pustila… Koliko si ti stariji, toliko sam ja zrelija.

    Uvijek je bilo prepreka, a ja sam svaku savladala, vukući te za sobom…

    Mnogi bi pitali, zašto se trudim? Iskreno, ni sama nisam sigurna.

    Možda sam u ovom moru bljuvotine pronašla bistru kap, svoju kap… Možda mi ne bi dosadilo čuvati ju čitav život…možda.

    Možda nemam snage prevući te preko nove prepreke.

                                                               Možda, samo možda, nastavim sama…

    Stariji postovi